Šesta meditacija
TI SI MOJE LJUBLJENO DIJETE
Luka 9, 28-36
U duhovnim vježbama ostavljamo dolinu naše svakodnevice da se na brdu osame približimo bogu i u molitvi doživimo Božju spasonosnu i ljubeću blizinu.
U devetom poglavlju svoga Evanđelja poziva nas evanđelist Luka da se zajedno s Isusom uspnemo na visoku goru, i ondje s njime molimo i s njime se preobrazimo.
"Jedno osam dana nakon tih besjeda povede Isus sa sobom Petra, Ivana i Jakova te uziđe na goru da se pomoli. I dok se molio, izgled mu se lica izmjeni, a odjeća sjajem zablista. I gle, dva čovjeka razgovarahu s njime. Bijahu to Mojsije i Ilija. Ukazali se u slavi i razgovarali s njime o njegovu Izlasku, što se doskora imao ispuniti u Jeruzalemu. No Petra i njegove drugove bijaše svladao san. Kad se probudiše, ugledaše njegovu slavu i dva čovjeka koji stajahu uza nj. I dok su oni odlazili od njega, reče Petar Isusu:'Učitelju, dobro nam je ovdje biti. Načinimo tri sjenice: jednu tebi, jednu Mojsiju, jednu Iliji.' Nije znao što govori. Dok je on to govorio, pojavi se oblak i zasjeni ih. Ušavši u oblak, oni se prestrašiše. A glas se začu iz oblaka: 'Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte!' I upravo kad se začu glas, osta Isus sam. Oni su šutjeli i nikomu onih dana nisu kazivali što su vidjeli" (Luka 9, 28-36).
Molimo li onako intenzivno kako je to činio Isus, u molitvi ćemo doći u dodir s pravom slikom koju Bog ima o nama, s nas će tada spasti sve naše uloge i maske a izvorna će slika Božja postati vidljivom. I u nas će se tada razbistriti ono što je tmurno, oblačno, sumorno. Gledat ćemo jasno, prozirat ćemo.
U molitvi se, govori nam evanđelista Luka, ta preobrazba može dogoditi.
Ovo vam želim u duhovnim vježbama; da uzmognete moliti tako intenzivno te sve, što vas inače zaokuplja, spadne s vas i vi dođete u dodir s onom izvornom slikom koju Bog u vama želi dovesti do sjaja, da iza sebe ostavite maglovitu dolinu svoje svakodnevice i na gori doživite Božju blizinu koja liječi i preobrazuje.
Dok se Isus u molitvi preobražava, ukazuju mu se Mojsije i Ilija. Kada nas u molitvi Bog potpuno prožme, i uz nas će se pojaviti Mojsije i Ilija. Mojsije je slika zakonodavca i osloboditelja. Kada u molitvi urastamo u Boga, naš se život tada sređuje, tada mi sami od sebe činimo ono što Bog od nas želi, Božju zapovjed prihvaćamo iznutra. I mi se tada oslobađamo od egipatskih nadglednika koji nas zarobljuju, koji nas tjeraju na krajnje napore, koji od nas traže previše i sile nas raditi više nego li imamo snage, samo da nam lonci s mesom budu puni. Mojsije nas vodi u Božju slobodu. On nas vodi u "obećanu zemlju", u onu zemlju u kojoj smijemo biti sasvim ono što jesmo, ne više određeni od drugih nego vođeni samim Bogom. Kad nas Bog u molitvi preobrazi iznutra, sami ćemo od sebe vršiti Božju volju, oslobodit ćemo se strahova da ćemo dobiti manje nego drugi, da će nam nedostajati lonci puni mesa.
Ilija je slika proroka. On je najveći prorok Staroga zavjeta, čovjek poput ognja. Pokazuje nam da i mi imamo proročki poziv. Nakon što smo se u molitvi otvorili Bogu, i mi ćemo otkriti za koje nas je poslanje Bog izabrao. Svatko na ovome svijetu može na sebi svojstven način nešto Božje učiniti vidljivim, nešto što samo po njemu može zasjati. Svatko može svojim životom izreći riječ koja samo po njemu može zazvoniti.
U duhovnim vježbama trebamo prepoznati svoj osobni poziv, svoje proročko poslanje da bismo ga mogli autentično živjeti.
Zato vas želim pozvati na sljedeću vježbu; zamislite si da ćete skoro umrijeti. Razmislite, kojemu biste čovjeku još jednom pisali. Zatim napišite pismo u kojem ćete tom čovjeku reći što ste htjeli postići svojim životom, što bi trebala biti prava poruka vašega života.
Ne trebate se bojati velikih riječi. Mi nikada nećemo potpuno živjeti ono za čim čeznemo u najdubljim dubinama svoga srca. Ali unatoč tome za nas je dobro da razmislimo, za što se uopće zauzimamo, što je ideja vodilja našega života. Zašto svakog jutra tako rano ustajem, zašto prihvaćam tolike nepravde koje sa sobom donosi život? Zašto se naprežem? Što bih htio u svakome susretu prenijeti ljudima? Što bi trebali pročitati na meni, na mome tijelu, na mojoj duši, na mome srcu, u mojim očima, iz mojih riječi? Što je najdublja motivacija moga života, što bih želio ostaviti kao posljednju riječ, kao svoju oporuku ljudima?
Sačuvajte ovo pismo kako biste si od vremena do vremena posvijestili koje je vaše proročko poslanje u ovome današnjem svijetu, što je najdublja poruka vašega srca, što biste željeli posredovati ljudima čitavim svojim životom.
Učenici su, unatoč Isusovu preobraženju, zaspali.
To je utješno za nas. Mi doživimo Božju blizinu, ali nas ona već kratko vrijeme iza toga više ne dodiruje. Mi zaspimo. Živimo kao da Boga nema. Indijski Isusovac de Mello (Buđenje svijesti..) uspoređuje naš život sa spavanjem. Spavamo, živimo u nekakvim iluzijama i previđamo pravu stvarnost, Božju stvarnost u svome životu.
Kad se učenici probude i vide Mojsija i Iliju kako u sjajnu svjetlu stoje pokraj Isusa, Petar bi najradije zadržao tu situaciju. Sada je toliko oduševljen Božjom blizinom da smjesta želi graditi tri sjenice.
Ponekad možemo i u duhovnim vježbama doživljavati takve trenutke gore Tabora. Tada nam odjednom sve postane jasno, tada osjetimo Božju ljubav, tada smo poput Petra oduševljeni tim Isusom Kristom i njegovom ljubavlju prema nama. Tada želimo, kako kaže psalmist, dosita se nagledati njegova lika, njegove slave, njegove ljubavi. Želimo ovo iskustvo čvrsto usidriti u svoj život. Obećavamo Isusu da ćemo odsada živjeti drugačije, da ćemo na njegovu silnu ljubav odovarati čitavim svojim životom. Ali već sljedećeg trenutka ne znamo više ništa o svemu tome. Ponovno zaspimo. Ili nas obuzme strah kao i učenike čim oblak zasjeni iskustvo svjetla. Odjednom više ne vidimo ništa drugo osim oblaka. Sve u nama i oko nas postaje mračno. Kao da nikada nismo doživjeli Boga. I tada se plašimo. Ne znamo, kako dalje.
Iskustvo Božje blizine i iskustvo njegove udaljenosti međusobno se dodiruju. Iza svakoga intenzivnog iskustva Boga gotovo nužno slijedi i iskustvo suprotnoga, iskustvo zla koje nam prijeti iznutra ili izvana.
Iz oblaka se odjednom začu Božji glas:"Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajet!" (Lk 9,35).
Učenici su vidjeli Isusovu slavu. Sada se moraju zadovoljiti time da čuju Isusove riječi. Vjera treba iskustvo, gledanje božanske stvarnosti. Ali vjera dolazi i od slušanja. U našem životu ima i takvih dionica puta kada nam Božja riječ mora dostajati. A u duhovnim se vježbama i radi o tome da Božja riječ padne u naše srce, da je prodrmana srca nanovo čujemo, tako čujemo da od toga možemo živjeti. Kada nas neka riječ dodirne, ona može tada u nama stvoriti i duboki mir. Mi, kao i učenici, moramo ponovno sići s gore preobraženja koju možda smijemo doživjeti u duhovnim vježbama. Moramo se vratiti u dolinu svoje svakodnevice. Ondeje nas vrlo često obavija magla ili nam oblaci zaklanjaju sunce. Ali usred magle, iz oblaka čujemo Božji glas:"Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte! Njegove su riječi hrana dostatna za vas. Uzmete li je svim srcem, sam ću se nastaniti u vama i tada ćete doživjeti da ste moji izabranici, moji blagoslovljeni sinovi i kćeri. Svaka riječ Svetoga pisam želi vam reći da ste ljubljeni, sasvim, potpunoma!"
Monaška tredicija zna za vježbu lectio divina - božansko čitanje. Monasi čitaju Sveto pismo ne da umnože svoje teološko znanje, nego čitaju Božju riječ da u riječi Biblije otkriju Božje srce i da ih Božja riječ preobrazi. Kada ih neka riječ pogodi u srce, oni je razmatraju, kušaju, naslađuju se. Poput Marije čuvaju tu riječ u svome srcu, prebiru je, prilagođuju joj se u Duhu Svetom tako da ih ona potpuno prožme. Monasi nazivaju ovo meditacijom. Meditacija ne znači razmišljati o Božjoj riječi, nego dopustiti da ona padne u srce, kako bi ga ispunila i preobrazila. Meditacija božanske riječi, kažu monasi, rasplamsat će u nama čežnju za Bogom. U oratio, kratkoj afektivnoj molitvi oni odgovaraju na meditaciju i mole Boga da ispuni čežnju njihova srca.
Riječ nas zatim uvodi u Božje otajstvo bez riječi, u motrenje Boga. Monasi to nazivaju kontemplacijom, uranjajem u Boga. Tu nadilazim riječ i smirujem se u šutnji s Bogom i u Bogu. Riječ me je dovela do apsolutne tišine u kojoj postajem jedno s Bogom, s onu stranu svih riječi i misli i slika.
Predlažem vam zato kao vježbu lectio divina. Dopustite da ona riječ iz događaja preobraženja "Ti si moj izabrani, moj ljubljeni sin. Ti si moja ljubljena kći!" padne u vaše srce. Pokušajte je okusiti, kušati srcem. I zamislite si: Ako je tako, ako je to prava stvarnost moga života, kako se sada osjećam? Kako onda doživljavam svoje pogreške i slabosti? Kako mi je onda u mojoj usamljenosti, u mojoj žalosti? Dajte da vam ta riječ padne tako duboko u srce da svakom žilicom svoga tijela i svoje duše možete vjerovati kako je postala iskonskom riječju koja vas obilježuje.
Doživjet ćete da je ova iskonska Božja riječ ljekovitija i oslobađa više od mnogih riječi koje ste inače usvojili kao:"Ti si mi teret. Ideš mi na živce. Samo kad ne bi bio toliko kompliciran" i druge slične riječi koje ste o sebi slušali od djetinjstva.
Zatim pokušajte jedan cijeli dan živjeti s tim riječima:"Ti si moj ljubljeni sin, ti si moja ljubljena kći". Sve s čime se susrećete promatrajte, polazeći od ovih riječi, novim očima. Kako se sada osjećate? Ima li Božja riječ snagu raspršiti maglu vaše svakodnevice i dati da svjetlo s gore Tabor osvijetli vašu tamu?
Dopustite li ovoj Božjoj riječi da prodre u sve doline vaše duše, u dolinu žalosti, straha, samoomalovažavanja, samosažaljenja, tada po toj riječi Božja ljubav može preobraziti vaš život te vam i usred doline vaše svakodnevice podariti sigurnost da ste ljubljeni sinovi i kćeri Božje, da je Božja ljubav pravi temelj vašega života. U vašemu će se srcu tada možda pojaviti dubok mir, prihvaćanje samoga sebe, duboko pouzdanje da ste željeni i voljeni, izabrani i izdvojeni iz mnoštva, jedinstveni i neponovljivi.
Pouzdajte se u Božju riječ. Ona je hrana tijelu i duši. Jer čovjek ne živi samo o kruhu, nego od svake riječi koja izlazi iz Božjih usta. Božja riječ vas prati i u dolini vaše svakodnevice, kada se oblak ponovno nadvija nad brdo preobraženja, kada više ne osjećate ništa od unutrašnje preobrazbe koju ste doživjeli u molitvi. I jedno i drugo nam je potrebno; gledanje Božje slave, kontemplacija u kojoj doživljavamo Božju blizinu, i vjera koja dolazi od slušanja, spremnost u vrijeme suše slušati Božju riječ i vršiti je te u meditaciji uvijek iznova dopuštati da nas riječ vodi u Tajnu, u otajstvo Boga, u motrenje bez riječi.
Molitva
Nedokučivi Bože, u molitvi nam darivaš svoga Svetoga Duha da nas mijenja i preobražava. Zahvaljujem ti za sve trenutke preobraženja koje sam smio doživjeti u svome životu, za svaku riječ koja me preobražava, za svaki pogled ljubavi koji me je promjenio, za trenutke kad mi je sve postalo jasno te mogoh reći DA mome životu, mojoj povijesti, ovomu svijetu u koji se me ti postavio. Daj mi ovih dana duhovnih vježbi tako moliti da me ti potpuno ispuniš i promjeniš, tako da u meni zasja tvoja slava i zablista tvoja izvorna i neiskrivljena slika. Amen.
Nema komentara:
Objavi komentar