Duhovne vježbe u svakondevici - 4. meditacija

Četvrta meditacija

MOLITI U SKROVITOSTI
Matej 6, 5-6



Duhovne su vježbe vježbanje u moljenju, škola molitve.
Kako valja moliti govori nam Isus u propovjedi na Gori u evanđelisti Mateju (6, 5-6):

"Tako i kad molite, ne budite kao licemjeri.
Vole moliti stojeći u singagogama i na raskršćima ulica da se pokažu ljudima.
Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću.
Ti naprotiv, kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se svomu Ocu, koji je u skrovitosti.
I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti."

Isus se ovim riječima poziva na bogatu molitvenu praksu Židova. Židov je u određena vremena molio u Hramu, ali i privatno. Za neke iz farizejskih krugova i osobna je molitva bila zaslužno djelo. Svjesno su za molitvu zauzimali takav stav da bi ih drugi vidjeli.
Željelo se množinom svojih molitava postići priznanje u ljudi.

Isus se suprotstavlja zlouporabi molitve. Ako netko želi u molitvi samo sebe dobro predstaviti, za Isusa je to gluma. On nas naprotiv poziva da pri molitvi pođemo na neko osamljeno mjesto na kojemu nas nitko neće vidjeti. Isus govori o spremištu, o nekoj vrsti ostave u palestinskoj seljačkoj kući. U nju neka molitelj uđe i neka zatvori za sobom vrata.

Molitva je za Isusa događaj u osami, između Boga i čovjeka.
Nije to neko ostvarenje kojim bismo mogli zablistati pred drugima. Svoju molitvu ne smijemo zlouporabiti za to da sebi podignemo osjećaj vlastite vrijednosti. Budući da toliko molim, boljim sam od drugih i gledam na njih svisoka.
To bi bio upravo onaj način, kako su licemjeri shvaćali svoju molitvu. Njima nije bilo stalo do Boga, nego do vlastita ugleda, do njihova osjećaja vlastite vrijednosti. Cilj njihovih molitava nije susret s Bogom nego da mogu sebe smatrati dobrima, izdignuti se nad druge i na njih gledati svisoka. Oni se u svojoj molitvi vrte jedino oko samih sebe. A moliti znači dati Bogu da uđe u odaje moje kuće, da budem sam s njim i da me on preobrazi.
Naše se moljenje treba događati u skrovitosti. To ne znači samo da ga ne trebamo obavljati pred očima sviju. Skrovitost daleko više znači i onu unutrašnju odaju u koju nam je ući. Moliti znači ući u odaju vlastita srca i ondje zatvoriti vrada pred bukom svijeta. Moljenje je nešto vrlo intimno. Ono se događa u najintimnijemu prostoru naše duše. Ondje susrećemo Boga koji skriven prebiva u našemu srcu. U nama je jedan prostor tišine u koji svijet nema nikakva pristupa, u koji ne može prodrijeti ni buka naših vlastitih misli. To je onaj prostor u kojemu sam Bog u nama prebiva, tu vlastite misli zašute, tu šute samopredbacivanja, samoprijekori, osjećaji srdžbe, tu šuti prigovaranje drugima, cjepidlačarenje, svadljivost, tu šute nezadovoljstvo, ogorčenost, častohleplje, obračunavanje. Tu je posve tiho u nama. I mi uistinu postajemo slobodni od vlasti ovoga svijeta, od vlasti ljudi s njihovim očekivanjima i zahtjevima, s njihovim sudovima i osudama. Moliti ne znači samo s Bogom razgovarati o našem životu, pitati ga je li u redu kako živimo svoj život. Moliti prema Isusovim riječima znači što više, ući u unutarnju odaju tišine i sakriti se u nju od buke svijeta da bismo bili sami s Bogom, da bismo susreli Boga koji boravi u ovome skrovitom prostoru našega doma i smirili se u Bogu.
Mistici su oduvijek ovako doživljavali molitvu. Evagrije Pontski, jedan od najvažnijih monaških pisaca iz četvrtog stoljeća, govori o Božjem mjestu u nama na kojemu gledamo valstito svjetlo, na kojemu dolazimo u dodir sa svojim pravima ja, s neiskrivljenom slikom koju Bog ima o nama. On naziva ovaj unutrašnji prostor "pogled mira". U njemu je sasvim tiho. Tu prestaje sukob koji često bjesni u našoj duši, prepirka između različitih potreba, između strasti, između emocija, između oprečnih misli. Tu se naše srce smiruje, tu vlada božji mir. To je ujedno mjesto do kojega ne može prodrijeti ni sukobljavanje ljudi. Tu tuđa zavist i odbijanje nemaju uopće nikakva pristupa. Tu nije važno što drugi misle o nama, što o nama govore. Tu smo mi sami sa svojim Bogom. Tu nalazimo zavičaj, jer sam Bog, Otajstvo, prebiva u nama. Biti kod kuće možemo jedino ondje gdje prebica Otajstvo.
Isus nam govori da Bog koji prebiva u nama vidi i ono što je skriveno. On gleda u naše srce, poznaje sve zakutke naše duše u koje se rado povlačimo da bismo se sakrili pred Bogom i pred ljudima. On proniče sebične motive našega moljenja. Njegovim očima ne ostaje ništa skriveno. Tu nam ne preostaje ništa drugo nego pred njega iznijeti svu svoju istinu. Kada Bogu dopustim da pogleda sve što je u meni, osjećam se istinski slobodnim. Jedino će nas istina osloboditi, govori nam Isus u Ivanovu evanđelju. Ako pred Bogom ne moram ništa skrivati, prestat ću i sebe samoga za bilo što osuđivati. Znam da je sve, i ono mračno i zlo, ono gorko i otrovno, da su i ponor moga srca nastanjeni Božjom ljubavlju. Stoga ni ja pred samim sobom ne trebam više ništa skrivati. Sada i ja mogu nastaniti svu svoju kuću. Jer u svakoj odaji, i u onim najmračnijim podrumskim prostorijama stanuje Bog i rasvjetljuje ih toplim svjetlom svoje ljubavi.
Mnogi nastanjuju svoju kuću samo napola. Ali svi nenastanjeni prostori škode kući i nagrizaju je. Ono što pred sobom i pred Bogom i jedni pred drugima skrivamo, to nedostaje našoj vlastitoj životnosti.
U povijesti duhovnosti ta unutrašnja odaja u koju se pri moljenju trebamo zatvoriti, opisana je različitim slikama. Crkveni oci govore o Svetinji nad svetinjama, o Svetištu. Pozivaju se na Hram koji je imao različita predvorja i dvorane, pridržane poganima, muškarcima, ženama. U Svetinji nad svetinjama smio je ulaziti samo veliki svećenik. U Svetinju nad svetinjama našega srca samo Krist ima pristupa, Krist koji se u nama i s nama moli Ocu.
Ovaj je prostor zatvoren pred poganima, pred brigama koje nas prečesto muče, pred brigama za održanjem našeg života, brigama za naš posao, za našu obitelj, za prijatelje i brigama za nas same, za naše zdravlje, za našu osjetljivost, za naše strahove, za našu savršenost. U ovome prostoru Svetinje nad svetinjama u koju smijem stupiti u molitvi, mogu i sam postati svet, zdrav i cjelovit, tu mogu i ja doći u dodir sa izvornim sjajem koji mi je Bog namijenio, s nepovrijeđenom ljepotom u kojoj me je Bog stvorio.
Katarina Sijenska govori o unutrašnjoj ćeliji u koju se povlačimo na molitvu, u kojoj smo sami sa svojim Bogom. Za Tereziju Avilsku unutrašnja molitva se događa u najintimnijoj odaji dvorca duše u koju se povlačimo da sami razgovaramo s Bogom kao sa svojim prijateljem, "jer smo sigurni da nas ljubi".
Cella est coelum, kažu redovnici, ta unutrašnja ćelija jest nebo, u njoj se nad nama otvara nebo. Tu se naš život širi. Tu osjećamo da smo ne samo ljudi ove zemlje, nego i ljudi neba. Tu imamo udjela u nebeskoj slavi, u vječnome hvalospjevu koji odzvanja u nebu.

Monasi imaju još jedan drugi pojam za tu unutrašnju ćeliju. Cella est valetudinarium, ćelija je ono mjesto na kojemu ozdravljam. Budući da sam Bog boravi u ovoj unutrašnjoj ćeliji, ja ozdravljam ako u njoj uronim u molitvu. U molitvi sam zaogrnut ljubećom i iscjeliteljskom prisutnošću moga Boga, tu u Božjoj ljubavi mogu zacijeliti moje rane. Tu se Božja ljubav ulijeva u povrijeđene i renjene osjećaje, u ogorčenost moga srca, u zatrovane prostore moga tijela i moje duše, u sve ono kruto i otvrdnulo, u ono potisnuto i od života odsječeno. U tome prostoru tišine ja sam već zdrav. Ali ovo ozdravljenje želi iz te unutrašnje ćelije prodrijeti u sve ćelije moje kuće kako bi se Božje ozdravljenje i Božje zdravlje moglo proširiti svuda u meni.

Druge slike koje se rabe za ovaj unutrašnji prostor molitve, slike su koje rabi Pjesma nad pjesmama o zaručnici. Ona je "Vrt zatvoren i zdenac zapečaćen" (Pj 4,12). U nas struji izvor Duha Svetoga, izvor božanske ljubavi. Ali mi smo vrlo često odsječeni od ovoga izvora gustim slojem krša, otpadaka briga i mozganja, nataloženih preko izvora. U molitvi odstranjujemo sve više i više taj krš naših misli i ponovno oslobađamo izvor koji u našoj najdubljoj dubini izvire čistom vodom. U molitvi pijemo s ovog izvora ljubavi u našoj nutrini. To je sama Božja ljubav o kojoj govori Pjesma nad pjesmama: "Ljubav je tvoja slađa od vina" (Pj 1,2). U molitvi pijem na tome izvoru božanske ljubavi da bi se on preko mene izlio na sve ljude koje svaki dan susrećem.
Druga slika jest slika žara vatre i plamena. I ovu sliku rabi Pjesma nad pjesmama za ljubav: "Žar je njezin žar vatre i plamena Jahvina" (Pj 8,6).

Evanđelist Luka govori o vatri Duha Svetoga. U nama je žar Duha Svetoga, žar božanske ljubavi. Mi nismo sagorjeli. Pogledamo li u sebe, nećemo naići na pepeo sagorjelih nada, nego na jaki žar ljubavi. Moliti znači ponovno u sebi osjetiti taj žar božanske ljubavi, dopustiti da me taj žar zagrije i oživi, kako bi potom po meni grijao i druge. Moliti znači čuvati u sebi vatru kako bi potom od ove vatre božanske ljubavi koja iskra prešla i na one s kojima živim i radim.

Zato kao vježbu predlažem da u tišini sjednete pred Boga. Uđite u odaju svoga srca i pokušajte zatvoriti vrata. Priuštite si pola sata ili sat vremena da jednostavno ostanete sami sa svojim Bogom. Slijedite svoje disanje i zamislite si da izdišući odstranjujete taj sloj nanosa, nataložena na vašu unutrašnju ćeliju, na zapečaćen izvor, na žar ljubavi. A potom uzmite sliku koja vam najviše odgovara, sliku unutrašnjeg izvora, žara, vatre koja u vama gori, sliku Svetinje nad svetinjama u kojoj ćete ozdraviti, sliku unutrašnje ćelije u kojoj ste sami sa svojim Bogom, u kojoj možete razgovarati s Bogom kao sa svojim prijateljem, kako kaže Terezija Avilska. I ostanite tako sjediti dobrih pola sata. Doživjet ćete da vrata vašega srca ne ostaju uvijek zatvorena, da kroz njih još uvijek dopire buka vaših misli. Ali ne obazirite se na to. Jednostavno pogledajte te misli i pustite ih neka prođu kao oblak. Povucite se još dublje u unutrašnju odaju, tamo kamo više ništa ne može doprijeti.

Možda se dogodi nekoliko trenutaka u kojima ćete imati osjećaj apsolutne tišine. To je iskustvo, do kojega nas Isus želi dovesti u svojoj školi molitve: biti sam s Bogom, postati jedno s onim kojega ljubi duša moja, biti u Bogu: Ti u meni i ja u tebi. Možda uzmognemo tada s Terezijom reći:"Tko ima Boga, ništa mu ne manjka: Bog jedini je dostatan."

Molitva

Gospodine Isuse Kriste, ti si nas naučio kako trebamo moliti. Nauči me u ovim duhovnim vježbama tako moliti da smijem doživjeti Boga u skrovitosti svojega srca. Daj mi doći u dodir s onim najintimnijim prostorom moga srca u kojemu ti sam prebivaš, u kojemu me ti dovodiš k meni samome, do moje prave biti. I daj da tamo, gdje ti u meni boraviš, doživim ono što je sveta Terezija smjela tako sretno iskusiti: da onomu koji tebe posjeduje ništa ne nedostaje, da ti jedini dostaješ. Amen.