Treća meditacija
RUKA NA MOJOJ RANI
Marko 1, 40-45
Kad u tišini duhovnih vježbi sebe izložimo Bogu, bolno ćemo postati svjesni svojih rana i povreda.
Zacijelo nema ni jednoga čovjeka koji nije nikada u svome životu bio ranjen. Duhovne vježbe doduše nisu u prvome redu terapije, negu susret s Bogom. Ali Boga ne možemo susresti ako u taj susret ne unesemo sve što je unama. Hožemo li uistinu moliti, moramo pred njega staviti svu našu zbilju. U molitvi susrećemo Isusa Krista, Spasitelja koji želi i danas izliječiti naše povrede, naše uvrede. Dokle god ne želimo priznati svoje rane, dotle će nas one pratiti i odvraćati od toga da se potpuno otvorimo bogu. Neuočene rane prošlosti osuđuju nas na to da ili ranjavamo druge ili vrijeđamo same sebe. Uvijek se ponovno susrećemo s ljudima koji i nesvjesno iznalaze situacije u kojima ponavljaju neiscijeljene povrede djetinjstva. Tako neka mlada žena traži sebi prijatelja koji će je isto tako omalovažavati i neće uzimati ozbiljno kao ni njezin otac. Netko opet traži zajednicu koja će ga ranjavati na isti način kao i vlastita majka.
Zgoda o ozdravljenju gubavca, kako nam je propovjedao Marko (1,40-45), želi nas pozvati da pred Krista stavimo sve svoje rane da ih on dodirne i iscijeli.
" I dođe k njemu neki gubavac, klekne i zamoli: Ako hoćeš, možeš me očistiti! Isus ganut pruži ruku, dotače ga se pa će mu; Hoću, budi čist! I odmah nesta s njega gube i očisti se. Isus se otrese na nj i odmah ga otpravi riječima: Pazi, nikomu ništa ne kazuj, nego idi, pokaži se svećeniku i prinesi za svoje očišćenje što propisa Mojsije, njima za svjedočanstvo. Ali čim iziđe, stane on uvelike pripovjedati i razglašavati događaj tako da Isus nije više mogao javno ući u grad, nego se zadržavao vani na samotnim mjestima. I dolažahu k njemu odasvud."
Gubavac dolazi k Isusu i moli ga za pomoć. Gubavac je čovjek koji ne može podnijeti sama sebe, koji sama sebe ne prihvaća i zato se osjeća isključenim i napuštenim od svih drugih.
Ovo je često začarani krug iz kojega ne možemo izaći. Ne možemo prihvatiti sami sebe a sve riječi i sve geste drugih tumačimo u negativnome smislu.
Kad tko govori, govori o meni, kad se smije, mene ismijava.
U svemu vidim samo svoje vlastito odbijanje. Tako se sve više i više izdvajam kao što su to morali činiti gubavci u Izraelu. Oni su morali živjeti u vlastitim naseljima i nisu smjeli dolaziti ni u kakav dodir sa zdravim ljudima. Tako se osjećaju danas mnogi ljudi. Stanuju u izdvojenim naseljima svoga vlastitoga straha, svoga samoodbijanja, svoje nesposobnosti da se umiješaju među ljude. Boje se da ih drugi neće prihvatiti. Ta, ja sam zaista nemoguć. Mene nitko ne može voljeti.
Gubavac u našoj zgodi vidi svoju nevolju, svoju potrebu i svoju bespomoćnost. On se usuđuje izići iz svoje izolacije. Prilazi k Isusu, klekne preda nj i govori mu: "Ako hoćeš, možeš me očistiti!" (Mk 1,40)
Poput toga gubavca i mi moramo priznati svoju nemoć. Ne možemo sami sebe ozdraviti. Ne možemo jednostavno zaključiti da ćemo sebe od danas prihvaćati onakve kakvi jesmo. Potrebno je iskusiti da ima netko tko nas bezuvjetno prihvaća. Gubavac se pouzdaje u Isusa, vjeruje da ga on može očistiti, da ga može osloboditi od svih samoodbacivanja, svakoga samouništavanja i svakoga samoomalovažavanja, straha da bi mogao biti odbijen, da nije dovoljno dobar, da je neugledan.
A istodobno zna da su svi vlastiti pokušaji da izađe iz toga začaranoga kruga samoodbijanja i odbijanja od strane drugih osuđeni na neuspjeh.
Tako i naše ozdravljenje može započeti tek kad sebe predamo Bogu, kad poput gubavca kleknemo, krikrenom iz dna duše i zamolimo za pomoć onoga koji nas jedini može ozdraviti i spasiti: Isusa Krista, Spasitelja svijeta.
Kako Isus ozdravlja gubavca, opisano je u četiri kokara koji bi i za nas mogli biti koraci ozdravljenja.
Isus se ganu, on se sažali nad bolesnikom. U grčkome stoji: Splahnisteis. Doslovce: bijaše zahvaćen do u svoju utrobu. Utroba je mjesto ranjivih osjećaja. Isus ne liječi bolesnika izvana. On mu dopušta da uđe k njemju. Suosjeća s njim. Susosjeća i sa mnom. Daje da ga ja ranim. U njegovoj rani i po njegovoj rani može zacijeliti i moja.
Isus pruža zatim svoju ruku. Premošćuje jaz koji postoji između gubavca i njega.
Tko odbija sama sebe, često ne može prihvatiti ni pokušaje drugih da mu pruže ruku. Stoga Isus ne hvata odmah bolesnikovu ruku nego mu nudi, ispruža svoju. Stvara most preko kojega bolesnik može polagano doći k njemu. Znam mnoge ljude koji se ne usude doći k Isusu sa svom tom nečistoćom koju vuku sa sobom. Utješno je tada znati da sam Isus pruža svoju ruku i potiče nas da se odvažimo učiniti taj korak iz samoizolacije.
Isus zatim dotiče gubavca. Nije baš ugodno dodirnuti gubavca. Uprljat će se vlastite ruke. Isus nema nikakva straha od dodira.
On dodiruje i mene. Dodiruje me upravo gdje sam prljav i neugledan, gdje je sve u meni izrovano i puno gube. Dodiruje me upravo na onim mjestima koja bih pred samim sobom, pred drugima i pred Bogom najradije skrio, jer su mi neugodna, jer ih ni sam ne mogu gledati. U molitvi dopuštam da sve što je u meni Isusova iscjeliteljska ruka dodorne da se očisti, pa da i sam u svemu tome kažem da, te da jednako ljubežljivo kao i Isus dodirnem i poljubim.
S rukom na mojoj rani Isus mi govori:"Hoću, budi čist!" Po ovoj riječi Isus u mene ulijeva svu snagu svoje ljubavi. Nije to tek neka riječ onako usput, ta je riječ punomoćna, riječ nabijena snagom svega njegova srca. Po ovoj riječi u mene pritječe Isusova naklonost i bezuvjetno prihvaćanje, njegova neopoziva volja da je sam, da živim, da sam čist i zdrav, dobar, iskren i pošten, onakav kakvim me je Bog stvorio.
U evanđeoskoj zgodi zatim stoji: "I odmah nesta s njega gube i očisti se." Ovo zvuči previše lijepo da bi bilo istinito. Tako brzo s nama uvijek ne ide. Ali ako svoju gubu, sve to odbojno i neugledno u sebi u molitvi izručimo spasonosnoj Kristovoj ljubavi, ako pustimo da se njegova ljubav ulije u naše samoodbijanje, može se odjednom dogoditi da i sami sebe mognemo bezuvjetno prihvatiti. Odjednom ću osjetiti; ja smijem biti onakav kakav jesam. Sve je dobro.
U duhovnim vježbama treba te rane koje se u molitvi pojave pokazati Kristu. Jer sve ono što isključimo iz našeg odnosa s Kristom to nam oduzima životnost, to koči naš odnos prema Bogu.
Zato vas pozivam da sljedećih dana sve to neugledno, to što ni u sebi samima ne podnosite, to što biste najradije držali skrivenim, da se to u molitvi uvijek ponovno prepustite Kristu. Uvježbavajte molitvu iz dubine. Priznajte u molitvi svoju nemoć da sami sebe učinite boljima. Predajte se u milosrdne i ljubeće Božje ruke. Prepustite se Isusu i zamislite kako Isus s vama suosjeća, kako pruža prema vama svoju ruku i dodiruje vas. I kako po njegovoj riječi: "Hoću - budi čist!" u vas pritječe njegova snažna i spasonosna ljubav. Kad ovih dana idete na pričest, možete si zamisliti da se u hostiji sam Isus predaje u vaše ruke, dodiruje vas i prožima u vama sve ono što vi sami kod sebe odbijate i postiskujete. Kruh, koji u euharistiji blagujete, utjelovljeno je obećanje Božje: "Hoću - budi čist!"
Kad on želi da budete čisti, onda i vi trebate svom snagom htjeti da sve u vama bude dobro jer je to Krist dodirnuo, da sve u vama smije biti jer sam Krist odobrava ono što je u vama.
Molitva
Gospodine, dolazim k tebi sa svime onim što kod sebe ne želim gledati, sa svime onim neuglednim i nesnosnim što bih najradije skrio pred drugima, s gubom koja me isključuje iz ljudske zajednice. Stavljam preda te svoju zbilju i molim te: dodirni me svojim ljubećim rukama, da se i sam usudim doći u dodir sa svime što je u meni, i s onim mračnim i neugodnim, s onim potisnutim, iz života isključenim.
Reci ti svoju riječ ljubavi i prihvaćanja da i ja mogu prihvatiti sebe sa svim što je u meni, da mogu srcem uvidjeti kako je pred tobom sve u meni dobro i čisto. Amen.
Nema komentara:
Objavi komentar