Druga meditacija
ŠUTI I SLUŠAJ (Marko 7, 31-37)
Možda ste glasno moleći, razgovarajući s Bogom, osjetili kako ste pred Bogom njemi, kako niste našli riječi da pred Bogom izrazite svoju istinu. Mi možemo doduše mnogo toga reći. Ali teško nam je iskazati ono pravo. Često osjećamo da bismo jednom trebali izreći i ono što drijema duboko u našem srcu, slutnju, bol, ranjenost, razočaranje, gorčinu. Ali nam na usta ne navire ni riječ. Uvijek ponovno započinjemo govoriti o onome što je skriveno u našem srcu. Ali tek što smo otvorili usta i to nagovijestili, zaustavljamo se. Ne usuđujemo se očitovati svoju najdublju zbilju.
Stoga vam želim kao drugi tekst za ove duhovne vježbe dati ozdravljenje gluhog mucavca (Mk 7, 31-37):
"Zatim se (Isus) ponovno vrati iz krajeva tirskih pa preko Sidona dođe Galilejskom moru, u krajeve dekapolske. Donesu mu nekoga gluhog mucavca pa ga zamole da stavi na nj ruku. On ga uzme nasamo od mnoštva, utisne svoje prste u njegove uši, zatim pljune i dotakne se njegova jezika. Upravi pogled u nebo, uzdahne i kaže mu: Effata! - to će reći: Otvori se! I odmah mu se otvoriše uši i razriješi spona jezika te stade govoriti razgovijetno. A Isus iz zabrani da nikome ne kazuju. No što im je on više branio, oni su to više razglašavali."
Tu, dakle, stoji zapisano:"Donesu mu nekoga gluhog mucavca pa ga zamole da stavi na nj ruku.
On ga uzme nasamo od mnoštva." Isus nas u duhovnim vježbama uzima nasamo, daleko od mnoštva, daleko od buke naše svagdašnjice, daleko od mnogih ljudi koji su neprestano oko nas i kojima smo zaokupljeni. U grčkome stoji kat idian. Ovo može također značiti, uzeti u svoju kuću, uzeti k sebi. Isus bi nas želio u duhovnim vježbama pozvati u svoju kuću da stanujemo s njim. On nas uzima u svoje srce da na njegovu srcu naučimo što Bog želi učiniti s nama. Ja smijem biti s njime nasamo. I on se obraća samo meni. Uzima me u svoju školu i želi iscijeliti moje rane. Ovdje se radi o rani guluhoće i nijemosti. Vrlo često sam gluh za ono što mi Bog želi reći. Začepio sam svoje uši pa Božji tihi glas nikako da dopre do mene. Pripovijedao mi jedan otac kako dok radi za pisaćim stolom prečuje glas svoga djeteta. I mi smo često toliko zaokupljeni sami sobom da prečujemo kad nas Bog zove. Tada ne čujemo ni ono što nam Bog upravo preko naših bližnjih želi reći. Čujemo samo ono što nas uvažava, ali ne i oni što nas dovodi u pitanje. Ne čujemo međutonove u kojima nam onaj drugi signalizira svoju stvarnu potrebu. Čujemo doduše riječi, ali ne i čovjeka, ne njegovo srce koje vapi tražeći pomoć. Mi smo i mucavci. Zanijemio sam možda zato, jer me drugi ne razumiju, ne shvaćaju, jer mi ne dopuštaju do kraja se izreći. Ili su me ušutkali, jer su zlouporabili moje povjerenje. Ili sam zanijemio prema Bogu, jer nitko nije čuo moje riječi. Ili sam zatvorio svoja usta, jer se bojim očitovati svoju istinu pred ljudima ili pred Bogom. Radije se skrivam iza mnogih riječi, pa i iza pobožnih riječi, samo da nitko ne prepozna kako se stvarno osjećam, kako je zapravo sa mnom. Isus ozdravlja gluhoga mucavca u pet koraka. U ovih pet koraka pokazuje nam što je zapravo slušanje i govorenje kako u odnosu na Boga, tako u odnosu na ljude. I jedno i drugo trebali bismo u duhovnim vježbama uvježbavati, ispravno slušanje i ispravno govorenje. Isus gluhonijemome najprije stavlja prste u uši. Svoje prste stavlja na bolesno mjesto. Pokazuje nam, gdje smo bolesni. U grčkome stoji: stavi svoje prste u uši. Zatvori uši svojim prstima. Čepi nam uši da više ne slušamo buku koja dopire do nas izvana i priječi nam pravo slušanje. U duhovnim vježbama zapravo i moramo dobro zatvoriti uši kako bismo bili sposobni za istinsko slušanje, za slušanje onoga što nam Bog želi reći. Umjesto izvana, moramo najprije nučiti slušati iznutra, moramo čuti onaj tihi Božji glas u našem srcu. Ako smo u srcu čili Božji glas, čut ćemo ga i u riječima ljudi oko nas, čut ćemo što nam Bog preko njih želi reći. Neki ljudi su zatvorili svoje uši, jer se plaše nasrtljivosti ili odbijanja koje čuju u riječima drugih ljudi. Kada nam Isus s ljubavlju stavlja prste u uši, želi nam reći da se čak i u agresivnim riječima može kriti čežnja za odnosom s nama. Drugi korak ozdravljenja sastoji se u tome da Isus s pljuvačkom dodiruje jezik toga čovjeka. Ovo može biti vrlo nježna gesta, gotovo poljubac kojim Isus ljubi gluhoga mucavca. Približava mu se s ljubavlju kao majka koja pljuvačkom dodiruje dijete da iscijeli njegova ranjena mjesta. Govorenje nije moguće narediti. Tu najprije treba nastati ozračje sigurnosti i prihvaćenosti, prije nego se odriješi jezik. U nekim dušobrižničkim odnosima treba dugo vremena, dok netko uzmogne stvarno izreći što ga zaokuplja. Povjerenje treba tek izrasti. Tada će se i istina oblikovati u riječi.
Fridolin Steier prevodi do mjesta ovako: Isus pljune i zadrži njegov jezik. Tada bi to značilo da Isus najprije mora zaustaviti našu bujicu govora, kako bi nas naučio ispravno govoriti. Mi se tako često skrivamo iza mnogih riječi. Ima ljudi koji u društvu neprestano govore. Izbacuju iz sebe svu silu riječi samo da nitko ne bi mogao doći na ideju pitati ih za njihovu istinu. U duhovnim vježbama treba nam mnogo tišine da bismo čuli Božji glas. Šutnja nas sučeljava s nama samima i s Bogom. Ali ne moramo spriječiti samo svoj jezika da govori, nego i svoj razum. Jer kada uđemo u tišinu, tada naš razum često neprekidno govori. U našoj se glavi događa neprestani tamo-amo, treba li činiti ovo ili ono, kako se odlučiti. Takva su mozganja često samo odvraćanje od prave istine, udaljavanje od nje. Radije ostajemo samo pri glavi da nas Bog ne bi pogodio u srce. Možda čak stvaramo i pobožne misli. Ali i one nas samo odvraćaju od toga da Bogu dopustimo da nas istinski dodirne. U duhovnim vježbama se radi o tome da nas Bog vodi u naše srce, i ondje nam govori riječi koje nas pogađaju, otkrivaju nam našu vlastitu istinu i ozdravljaju nas, riječi koje smiruju mnoštvo misli u nama, riječi ljubavi koje u nama stvaraju dubok mir.
Treći Isusov korak: (On) upravi pogled u nebo. Isus želi u duhovnim vježbama upraviti naš pogled prema nebu. Svojom molitvom Ocu otvara nebo nad nama. Dok u duhovnim vježbama susrećemo Isusa na nov način u molitvi, u meditaciji, u tišini, nad nama se rastvara nevo. I sve nam odjednom postaje jasno. Odjednom možemo možda reći da u našem životu (možemo ga prihvatiti, možemo se s njime pomiriti, sprijateljiti). Srce nam se širi. I mi znamo da je sve dobro. U nebo zagledani Isus može nas uputiti i na to da se u svakoj riječi koju izgovorimo konačno radi o Bogu. Svaka se riječ konačno temelji na Božjoj riječi. Da Bog nama govori, u tome je zapravo tajna govorenja i slušanja. Trebali bismo naučiti tako slušati da u svakoj riječi Biblije vidimo nad nama otvoreno nebo, da nam po svakoj toj riječi sam Bog progovara u srcu. I u riječima ljudi trebali bismo uvijek čuti čežnju za Bogom. Tada ispravno slušamo. I u svakoj riječi koju mi izgovaramo radi se o tome da se Boga učini primjetnim u ovome svijetu, da se izgovaraju riječi ljubavi koje daju osjetiti božju ljubav.
Cilj je svakoga pravog razgovora otvoriti nad nama nebo. Svatko je od nas zasigurno već iskusio da je u jednome dubljem razgovoru vrijeme odjednom stalo i osjetilo se Boga; nad nama se tada rasprostrlo nebo i srca su nam se raširila. Duhovne vježbe koje nam u šutnji zatvaraju usta i uši, žele nas učiniti osjetljivima za ono što se može dogoditi u govorenju i slušanju ako posve u njih uđemo.
Isus zatim uzdahne, ili recimo i ovako: zastenja. To znači naprezanje Isusove snage. Isus se bori za mene da se stvarno odlučim za Boga, da se oslobodim ovisnosti, da izađem iz svoga unutrašnjega robovanja, da u svoj život zaista pustim Boga. On se bori s mojom bolešću, s mojom gluhoćom i s mojim mucanjem, da se otvorim za Boga svim svojim osjetilima. A u uzdahu postaje jasnije da Isus zajedno sa monom trpi, da me ne liječi izvana, nego mi dopušta da uđem k njemu. Otvara mi svoje srce da u njemu nađem mir, da u njegovu srcu ozdravim, da se u njegovu srcu mogu ponovno potpuno otvoriti za Boga. Tek nakon ovih četiriju koraka dolazi otkupljujuća i oslobađajuća riječ: Isus kaže gluhomu mucavcu :"Effata!" - to će reći "Otvori se!".
Susret s Isusom Kristom želi za Boga otvoriti sva moja osjetila, moje uši da ponovno čujem Božji glas, moje oči da u svemu prepoznaju Boga. Trebam novim očima gledati svoj život da otkrivam u njemu Božje tragove, svoj opip da u suncu i vjetru prepoznajem nježnu božju ljubav. Boga naći u svim stvarima, tako Ignacije opisuje otvorenost do koje nas Isus u duhovnim vježbama želi dovesti. Otvoren sam ako pozorno u svakome trenutku zapažam ono što jest, ako sam svjestan i budan u svome hodu, u svome sjedinjenju, u svome stajanju, u svome disanju, u svome slušanju.
Kod gluhog mucavca otvorenost se očituje u tome što mu se uši otvaraju i razrješuje se spona jezika. Slika spona upućuje na to da je bolesnik bio u vlasti demona iz koje ga Isus osobađa. Vlast demona, to u nas može biti strah ili neka druga prisila koja nas je opsjela. Bojimo se priznati što je u nama. Jer mogli bismo biti povrijeđeni. Prisiljeni smo tako uvijek ponovno govoriti o drugima, da odvratimo pozornost od sebe. Isus nas želi osloboditi spona našega straha i naših prisila da bismo naučili ispravno govoriti, govoriti kako to Bog traži. A to znači, svojim riječima uspostavljati odnos, govoriti riječi ljubavi koje drugoga dodiruju, bude ga na život, riječi ohrabrenja koje ga podižu, riječi života, riječi utjehe, riječi koje vode u slobodu. Kada ovu zgodu o ozdravljenju meditirate u svojim duhovnim vježbama u svagdašnjici, neka se meditacija ne ograniči samo na vrijeme tišine i sabranosti. Ponesite sa sobom ovu zgodu i u svoju svakodnevicu, u svoj posao, u svoje slušanje i govorenje tijekom čitavoga dana. Pazite na svoje slušanje i govorenje, slušate li zaista srcem i govorite li iz srca. i vježbajte se u slušanju koje čuje Božji glas, razaznaje ga, prepoznaje iz mnogih riječi koje čujete. I naučite govoriti tako da vaše riječi dolaze iz ljubazna srca. Tada ćete osjetiti kako vaše riječi dodiruju i bude na život oko vas, kako se odjednom uspostavlja odnos i nad vama se otvara nebo. Ako pozorno slušate i svjesno govorite, iskusit ćete da se na kraju uvijek radi o tome da u svemu začujete Božji glas i dopustite da u svakoj riječi odjekne njegova riječ. A Božja riječ je uvijek riječ ljubavi i riječ koja stvara život. I vježbajte se, razmatrajući ovu zgodu o ozdravljenju, u neprestanoj molitvi. Neka vam uši budu uvijek otvorene za onaj razgovor koji Bog s vama neprestano vodi. Neka vam usta neprestano slave Boga za sve što vam on u svakome trenutku čini i dariva. Tada ćete se moći uključiti u pohvalu mnoštva: "Dobro je sve učinio" Gluhima daje čuti, njemima govoriti!"
Molitva
Dobri Bože, otvori moje uši da one ovih dana duhovnih vježbi čuju tvoju riječ, daj da tvoju riječ čujem srcem i dopustim da me ona preobrazi. Učini me osjetljivim za tihe poticaje u kojima mi govoriš. I otvori moja usta da tebe hvale i slave za sve što si mi dobro učinio. Osposobi me svojim Svetim Duhom da riječi koje izgovaram ljude podižu i ohrabruju, da to budu riječi ljubavi koje ozdravljaju i tješe, uspostavljaju odnos, pomiruju i oslobađaju, otvaraju nove vidokruge, čine da se iznad zatvorenosti ljudi nebo otvori i pokaže mi da je njihov život vrijedan i jedinstven. Amen.
Nema komentara:
Objavi komentar